Zašto pristajemo na kompromise u vezi?

Strah od samoće počinje javljati već u tridesetima, au četrdesetima prelazi u laganu paniku što otvara vrata različitih kompromisima.

Stah od samoće jedan je od češćih i opasnijih strahova koji obuzimaju ljude, a zbog njega su spremni na vezu s osobom u koju nisu zaljubljeni. Što je strah veći, veći su i kompromisi koje je osoba spremna pravi, pa se lako može dogoditi da završi sa osobom koja joj ni najmanje ne odgovara.

Problem počinje s niskim samopouzdanjem koje vodi u pesimizam glede traženja partnera koji bi odgovarao kriterijima a što je mišljenje lošije, veća je šansa da će doći do nekog nezdravog i toksičnog odnosa jer će osoba stalno uvjeravati samu sebe da ne može pronaći boljeg partnera.

Vaspitanje i pritisak okoline tijekom odrastanja stvaraju osjećaj da je “normalno” samo ako ste u vezi ili braku tako da ljudi imaju partnere iz najgoreg mogućeg razloga – samo da bi bili u vezi.

Opravdanja tipa “tko još danas ima idealnu vezu ili brak” najčešće se ponavljaju kad okolina upozori osobu da je u vezi koja nije dobra za nju.

Na kraju, ima i izuzetaka – ljudi koji ulaze u kompromisne veze nakon CSTO su dugo godina bili u lošim vezama u kojima su potpuno izgubili smisao ljubavi i zapravo ne znaju što traže.

U takvim situacijama ljudi racionalno odmjere kakva bi osoba za njih bila idealna a zatim se trude da nađu nešto najbliže tome i nadaju se da će se osjećaji razviti s vremenom.